Očev savjet

četvrtak , 31.08.2006.

U ovo doba, prije petnaest godina, prešao sam rijeku.

Kad smo samo nekoliko mjeseci prije njegove propasti napuštali drevno kraljevstvo, na trenutak sam se rastužio. Iako su barikade već bile na cestama, u tom trenutku još nismo bili prisiljeni pobjeći zbog golog opstanka - to bi se dogodilo osam mjeseci kasnije. Bijeg sam inicirao ja, iako 17-godišnjak, jer sam imao bolji pregled situacije od roditelja. Trećim sam okom vidio što bi moglo biti od nas ako ostanemo u stadu hipnotiziranih samozavaravanjem da 'se to nama neće dogoditi'.
Svejedno, rastužio sam se. Dok je autobus prolazio Babinom državicom, široko zaobilazeći upravo zapaljeno Pounje, nešto mi je puklo u glavi.
Nekoliko mjeseci kasnije, kad se pokazalo koliko je moja odluka bila dobra, otac je pohvalio ne samo moju dalekovidost nego i svoju životnu filozofiju, koju ostatak obitelji najčešće nije razumio.
- Gledaj sine, mnogi naši su pokušavali štedjeti i sticati. Odricali su se sitnih zadovoljstava i otkidali od usta da bi izgradili kuće, položili nešto deviza u Ljubljansku banku, kupili dobre aute i sanjarili o biznisu. Eto im sad. Kuće su zapaljene, banke zatvorene, a aute su im oteli na barikadama. Zato ti ja, sine, kažem - šta god imaš, potroši, život je kratak, što ne uradiš u mladosti, biti će ti žao u starosti.

Njegove su mi se riječi urezale u srce. Od tad živim u trenutku i za trenutak. Zato hvala banci na trostrukom minusu na tekućem.

Disanje

ponedjeljak , 28.08.2006.

Znatno sam bolje. Preživio sam prvi dan na poslu nakon godišnjeg odmora.

Proljetno sunce, jesenji mjesec
Ljetni povjetarac, zimski snijeg
Ako ti um ne zatrpavaju nepotrebne misli
Možda provodiš najbolje trenutke u svom životu
(Mumon Ekaj)

Osim disanja, sve je ego
(Gabrielle Roth)

Otkako sam se vratio, ja Samo Dišem
(Dus)

Svitogor

nedjelja , 27.08.2006.

Mračno sam raspoložen zbog odlaska sa Otoka. Iako je to zapravo turističko fancy mjesto, u svojoj sam ga svijesti doista prilagodio vlastitim fantazijama. Po glavi mi se vrte stihovi kolege iz Sarajeva...

Hoću vidjeti svitogorske dvore
odijeljene pustim bezdanom
od ovog mjesta ljudi.

Želim posjetiti Svitogorsku goru
i pogledati Svarogu u oči
i zasjati u njima.

Želim ući i na istočna i na zapadna vrata,
jer nema li u meni krvi Ogarove i Zagarove
i krvi Zaramine, majke njihove,
krvi sviju,
Volosove i Crtove,
Svarogove kao i Crnobogove, uostalom.

(Predsmrtna pjesma, Franko Bušić, fragmenti)

Ti si moj Ganđeo

srijeda , 23.08.2006.

- Znaš li ti kad Oliver pjeva o anđelu da ne kaže 'Anđele' nego 'Ganđele'? To ti je križanac između galeba i anđela - rekao je stari, još od jutra pijani konobar (vrlo nalik Jeremiji iz Alan Forda) svome šegrtu. Moju je klijenticu njegova provala poškakljala upravo po središtu za humor.
- Ganđeo... to je napušeni anđeo... ovaj je otok stvarno magičan, istinu si mi rekao... davila se od smijeha, što se ne događa baš često. Iako sam joj književni agent, ne mogu je uvijek do kraja nasmijati. Juče mi je to uspjelo tek kad smo prodisali na Toreti (1).
Nakon što smo se do mila najeli crnog rižota i tjestenine s plodovima mora, posluženih u posudicama prikladnim za djecu u vrtiću, zaputili smo se ka Pocuk Maruku. To zapravo i nije plaža, nego nakupina kamenja ispred našeg omiljenog birca, ali smo je odmah po dolasku na Otok posvojili. Već trećeg dana srpski turisti su dolazili i smještali se pokraj nas kao da je to prava plaža, na užas mještana i regularaca. Skupina debelih talijanki pokazivala je prstom prema mojoj klijentici.
- Zašto me tako gledaju?
- Ne znam. Možda im se ne sviđa što na plažu nosimo vino u dvolitarskim plastičnim bocama.
Oraspoložila se kad su došli galebovi.
- Evo naših ganđela, rekla je, i opet se nasmijala. Naša je susjeda, zgodna cura u kostimiću na rajčice, povikala: 'eno, patke!' i zatim, u pola glasa, 'uh, da me dalmatinci ne čuju, to nisu patke, to su gnjurci'.
Dok smo se pristojno pijani vraćali do našeg domaćina, totalno simpatičnog Lale koji je devedesetih završio na Otoku, prošli smo pored rodne kuće vampira Pankogule (2), ali je ni to je nije oneraspoložilo.
- Ti si moj Ganđeo...
Navečer smo pili u jeftinijoj konobi. Namigivali smo i konobaru i konobarici, ali ništa nije pomoglo. Nisu bili zainteresirani za naša tijela i duše, već samo za novac.
- Nevjerojatno mi je kakav si virtualni prostor ispleo oko ovog otoka. Ljetujem ovdje s majkom svake godine, a ne znam ništa od toga. Za mene je Otok mjesto gdje spremam ispite - rekla mi je antropologinja Anamarija, a njen prijatelj Z. me je pohvalio:
- To se od Vilenjaka i očekuje - zabrijao je, ne znajući da sam najveći dio legendarija preuzeo od dobrog učitelja. (3)
Iskoristio sam priliku da Anamariji ispričam degutantnu priču o Maliču (4), tvrdeći da je dokumentirana u Austrougarskoj arhivi. Nije mi povjerovala. Odrastanje u obitelji umjetnika usadilo joj je zdrav skepticizam.
Klijentica je iduće popodne morala za poslom na Festival. Prebacio sam se u ulogu književnog agenta, i savjetovao je da posao shvati sasvim odgovorno. Dok je trajekt odlazio, rasplakao sam se. Inače bih to pokušao prikriti, ali Otok je navikao i na mnogo gore od mene i mojih prijatelja, pa sam u suzama krenuo uz ulicu.

Bilješke:
(1) Bogati je kapetan podigao visoku kulu Toretu kako bi ga žena mogla gledati dok odlazi i dolazi u svom brodu za prijevoz stoke. Transport nevoljnih četveronožaca je, uostalom, i učinio Otok bogatim. Svjestan opasnosti mora, kapetan je upitao mudre žene nastanjene u Ulici vještica kako da osigura sreću. Glavna vještica ga je savjetovala da nikad ne dovrši jednu sobu. Da ne pogriješi, nije dovršio dvije. Dok je putovao ka Aleksandriji, gdje su otočani u to zlatno doba imali faktoriju za trgovinu stokom, vjerna ga je gospođa poželjela nečim iznenaditi. Dovršila je obje sobe i svaki se dan uspinjala na Toret. Kobnog ga je popodneva ugledala točno na horizontu, samo da bi posvjedočila njegovoj havariji. Bolno je kriknula i skočila s tornja. Njena se krv može promotriti u ponoć svakog punog mjeseca, na 33-oj stepenici. Ta se tragedija dogodila krajem pretpretprošlog stoljeća.

(2) Priču o vampiru Pankoguli mještani nerado slušaju, jer je doživljavaju kao lokalnu sramotu. Radi se, zapravo, o Panu Koguli, poljskome klošaru koji je polovinom pretprošlog stoljeća dolutao do otoka iz austrijske Galicije. Domaći su se sažalili na njega i pronašli mu zaposlenje - postao je zvonar. Oženio se i dobio djecu. Ipak, 1895. je naglo poludio, ubio suprugu, potomke, a zatim i sebe. Grijesi mu nisu dali mira ni u grobu, pa se povampirio. Nastao je 'moritud', pomor stoke. Seljani su se okupili da rasprave nastalu situaciju, a on im se obratio iz grma. 'Hoćete u dvi, ili u četiri', pitao ih je zagrobnim glasom. 'Četiri', odgovoriše. Te im je noći pobio svu krupniju stoku (koja hoda na četiri noge). U užasu od tog pokolja i nastale štete, mještani su se okupili u crkvici na groblju te su se molili Bogu i Djevici Mariji da ih oslobode Zla. Pankogulo se, bijući i nakon smrti častan Pan, pojavio na zahtjevanom suočenju: ušao je u crkvu u svom obličju krvave kozje mješine. Muži i žene su ga napali čim je ko imao, te su ga uskoro probili. Iz kozje je mješine potekla crna krv i onečistila crkvu... Da se svetogrđe popravi, seljanke su 40 dana prale pod crkve morskom vodom, što, istina bez objašnjenja, potvrđuje i arhiva austrijske Dalmacije.

(3) didarogo.blog.hr

(4) Tri godine nakon uznemirujućih događanja koja je svojim zulumom izazvao Pankogula, Otok je opet u nevolji: ka kući na kraju sela počelo je dolijetati kamenje. Bombardiranje je razbijalo prozore i činilo drugu manju štetu, te uznemiravalo tristotinjak preostalih mještana. (Svi su ostali, naime, nakon propasti brodarstva zbog dolaska parobroda, te vinarstva u epidemiji peronospore, emigrirali u Južnu Ameriku.) Lukavi su žandari stali u zasjedu, jer su već pretpostavljali da je riječ o lokalnom smutljivcu. Nisu bili u pravu - kamenje je, u šta su se uvjerili nakon trodnevne zasjede, dolijetalo niotkuda. Zgranuti, pozvali su svećenike. Nakon dugog promišljanja, pomoćni biskup je dokučio da je riječ o Maliču, duhu nekrštenog djeteta koje radi štetu jer je zastalo između dva svijeta. Proučili su knjige rođenih i umrlih, i uvidjeli da je takvo dijete rođeno i umrlo prije tri tjedna u selu P. na obali nedaleko od Otoka. Daljnjom su provjerom utvrdili da je jedan mještanin bio tamo trgovačkim poslom. Zamolili su ga da se u P. sam i vrati, te zanoći na ledini. Poslušao je, sam otišao, prenoćio na otvorenom i sam se vratio. Problema više nije bilo - Malič koji se zakačio za njega se vratio kući.

Život i smrt u zoološkom

subota , 12.08.2006.

Negdje u ovo doba 1999., rođak mi je ispričao o stradanju egipatskih šišmiša u zoološkom. Zoološki je inače izuzetno čudno mjesto, ne toliko zbog nesretnih beštija koje tamo glume big brother show a da ih nitko nije ništa pitao, već zbog ljudi koji tamo rade. Nije u pitanju samo notorni Capo, već i njegovo osoblje. Rođak mi se dugo žalio na kolege: čuvara zmija koji stalno onanira, veterinarskog tehničara koji paradira u maskirnoj uniformi i brije si u bradu da je 'na terenu', dvojicu švercera koji koriste prostor zoo-a za svoje operacije... Ali najluđi je, pričao mi je, bio obožavatelj Ctulthua, inače student teologije i vegetarijanac, kojeg je usred noći zatekao kako kolje zečeve.
- Ali, ti si vegetarijanac?
- Da, jesam, ali moram...

Uglavnom, Capo je smislio da se proslavi međunarodni dan šišmiša. Da se to obavi, morali su prvo očistiti kavez u kojem je polagano skapavalo jato od stotinjak egipatskih netopira. Naređenje - izvršenje. Veterinar-terenac ih je naprosto prebacio u susjednu rupu. Ali, kako nikad nije bio veterinar, nije znao da egipćani ne podnose hladnoću... Uglavnom, jadna je zvjerad tijekom noći poumirala od zime, pa su on i njegov podoficir morali u Maksimir naloviti običnih šišmiša da proslava ne propadne.

Grizli Adams me je ohrabrio da napišem nešto o tome za novine. Ali kako pronaći živ jezik? Došao sam u šišmišarnik i pitao terenca i podoficira da mi pokažu beštijice.

- Nešto ih malo ima za toliki kavez.
- Da, malo, da, malo, malo...

Nadležnog urednika tog vikenda, Damira, ta je priča pogodila upravo u osjećaj za smiješno, pa ju je šlagirao iako smo se u to vrijeme trudili biti 'ozbiljni'. Rođak mi se tri dana nije javljao na telefon.

- Pa šta je?
- Budalo! Podoficir i obožavatelj Ctulthua su dobili otkaze!
- Pa neka, kad su pobili jadne životinje...
- Nisu oni, nego terenac!
- Pravda je ćorava...

Nevidljivi grad

petak , 11.08.2006.

Da mračni dijelovi urbane džungle efikasno štite sami sebe od pogleda, otkrio mi je u ljeto 1996. Branko, uz Bubija najveća legenda Studenca. Kad bi smo se noću vraćali u kvart, noćni bi autobus u 90% slučajeva otišao minutu prije nego što bi 34-orka stigla na stari terminal Dubrava. Ako ne bi imali para da popijemo još dvije u 0-24 pečenjari, prešli bismo tih 3-4 km pješice, uz lagano filozofiranje. Negdje na trećini puta, između Rome i Name, prošli bi pored Barake. Baraka je kućica kakvu si naprave radnici tijekom izgradnje velikog stambenog naselja, ali bez prozora okrenutih glavnoj ulici. Iako je pored nje svaki dan prolazilo valjda 50% stanovnika Dubrave, nikog nije bilo briga što se u njoj događa.

- Branko, a zašto su na žicama koje vire iz zemlje šarene krpice?
- Postavio ih je klošar Dragutin. U Baraci je ranije živjela ciganska obitelj, pa se boji da su ostavili neku magiju. Tim krpicama on radi kontramagiju. Neki od Cigića su se vratili, a s njima i njihovi prijatelji, retardirana obitelj koja je ranije živjela u Lovrakovoj. Sad ga je još više strah, pa se štiti...
- Ma hajde. U Baraci žive dvije obitelji i klošar-vrač? Ovdje, na aveniji Dubrava?
- Pa da, kad nema prozora koji gledaju prema cesti. Oni ne vide prolaznike, a prolaznici ne vide njih. To je tako logično.

Tu sam priču, ne budi lud, već sutra prodao svojoj tadašnjoj redakciji. Urednica mi je rekla da to napravim, ali ne kao tragičnu priču, već komičnu. Pa kako komičnu? 'Pitaj te klošare znaju li tko su Eden i Cruz, pa da izvale nešto smiješno'. Kamermana sam mogao dobiti tek sutra.

U Baraci je, zapravo, na 10x3 metra živjelo 14 ljudskih bića. Klošar-vrač Dragutin, obitelj P. (otac, majka, sin1 koji živi sa sestričinom i sin2 koji živi sa 16-godišnjom prognanicom iz Petrinje, djeca koja nisu u bolnicama i ustanovama), Romi.

Nisam ih pitao za Eden i Cruz. Dragutin je, vidjevši kameru, pobjegao. Sreo sam ga tog istog dana navečer.

- Zašto nisi htio pričati sa mnom?
- Da ne dozna Hiroshima.
Hiroshima je, naime, veliki gušter sa rukama od željeza, koji ga progoni kroz snove, a druga napast je Imperija. Imperija je golema zelena lopta koja će se spustiti na sjeverni pol kad se ovaj otopi, i to će biti smak svijeta.
Iako sam bio mlad i zelen, odlučio sam da Dragutina uopće neću stavljati u prilog. Uostalom, kako bih gledateljima objasnio armaturu u njegovoj nozi, koju su mu stavili kad ga je udario kamion prije tri godine, i nisu nikad izvadili? Objavio sam ga, međutim, nešto kasnije u Zvoninom magazinu.

- Pa to je užasno, rekao mi je zemljak Mića. Morao sam mu prepričati cijelu priču, jer se gradska televizija nije vidjela u njegovom dijelu grada, a magazine nije čitao. Iako je preko njega 91-93 prešla kojekakva nesreća, svejedno me je s nadom u očima upitao jesu li nakon emitiranja priloga dobili nekakvu pomoć od grada.
- Da, srušili su im Baraku, a njima su dali 15 minuta da se isele. Onda su ih prebacili u Crveni križ, otkud su Romi odmah otišli jer tamo ne mogu skupljati željezariju - rekao sam mu uz ciničan osmjeh kojim sam štitio samog sebe od odgovornosti za to što sam učinio Baraku vidljivom gradskim organima.
Mića je prvo zanijemio, a onda se grohotom nasmijao i potapšao me po ramenu.
- Znaš, sad mi je puno lakše. Do sada sam mislio da si ti jedini od nas ostao normalan tijekom rata, a sad vidim da si i ti poludio, ako ti je ovo smiješno. Znači ipak smo svi isti. Sad mi je lakše.

Bijelci su kasnije dobili stan u Poljanicama, u kojem su, kako kaže legenda, u zimu zapalili vatru na parketu jer nije radilo grijanje. Romi su otišli za svojom srećom. (Oni kažu 'svake nedjelje nova nafaka (sreća)', a mene je baka naučila 'svaki dan nova nafaka'). Dragutina nisam vidio punih dvije godine nakon propasti Barake. Povukao se dublje u urbanu džunglu, da bi se pojavio jači, i bez armature.

Mudrost

četvrtak , 10.08.2006.

Boris na prvi pogled nije djelovao genijalno. Poznavatelj je, ipak, mogao uočiti sjaj u njegovim očima, tipičan za šumske ljude čija je mudrost izrasla na asfaltu urbane džungle. Onima koji bi mu se dopali otkrio bi neki od svojih koana.

- Ako se nalazite na vrhu zgrade koja se ruši, kojeg ćete se učenja prihvatiti? - pitao je često Boris.

Kula koja se ruši
a dvojica padaju
Munja prosvjetljenja

Šumski čovjek ili ne, Boris je vremenom pomalo zastranio. Dosta se toga nakupilo na njemu. Sreo sam ga pretprošle godine na seminaru poznatog ekstrasensa, koji je u međuvremenu od sedamdesetih postao propovjednik spiritualne autonomije.
- Sada recite: Ako sam ikad dao dozvolu nevidljivim bićima da uđu u moje energetsko polje, sada je povlačim. U prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...
Zvuči banalno, ali Boris je to ponovio s munjevitom iskrenošću Vajre. Unutarnji ga Buddha nije iznevjerio. Isčistio se u minuti i izašao na cestu kao slobodan Čovjek. Zgrade su se srušile, a Učenje je uvijek i sada tu.

Nikad ga više nisam vidio.

Ode, ode još jedan
na onu drugu obalu
O, kako je malena

Šuma

'Urbana džungla je sve ono izvan glavnih ulica. Kad se krećeš poprijeko kroz kvartove, ulaziš u svijet divljine', govorio mi je Srebrni, zadovoljno stavljajući u džep Jubilarne dok smo izlazili iz opskurne uličice u Bangladešu, naselju (uglavnom) izbjeglica između Studenca i Trnovčice. 'Da, da', rekao sam mu, pozavidjevši na količini vremena i energije koje ulaže u mistifikaciju svakodnevnog.
Osam godina kasnije, otkrio sam da je bio u pravu: ulicu dalje od gornjeg kata Starshipa pronašao sam splet uličica nalik na leđnu moždinu, upravo ono što mi je trebalo da se skućim. Teško je, ako ne i nemoguće skućiti se idući samo dosadnim glavnim ulicama: džungla nije neophodna za dnevnu rutinu, ali sigurno jeste za ašikovanje i disanje.
Usred urbane džungle sjeverozapadno od Starshipa, naišli smo na Bolji život. To je, vjerojatno, Znak.

Sljedeći mjesec >>