Pulp fiction

Danas je jedan od onih dana. Okidač za negativno raspoloženje bila je, najvjerojatnije, spoznaja da je od puta u Amsterdam tj. zadnjeg navrata kad sam na više od dva dana zbrisao iz svog mikrosvijeta prošlo čak pet mjeseci. Tijekom tih pet mjeseci dogodile su mi se neke divne, i neke ne baš tako divne stvari.

Jedan lijep broj ljudi, vilenjaka, patuljaka, nimfa i drijada je nestao iz mog vidokruga. To se dogodilo iz različitih razloga: neki su odlučili postati normalni, a drugi su postali previše ludi. U oba slučaja je mogućnost kvalitetne komunikacije presušila. Neki od normalaca sa kojima sam udobno komunicirao na poslu su otišli, dok su neki udaljeni iz moje radne sredine. Za neke osobnosti kojima je inače ok u mojoj blizini nisam imao vremena, pa su se uvrijedile i otuđile. Neka druga stvorenja, pak, imaju sve manje vremena i strpljenja za mene. Komunikacija s nekima od likova i likica koje sam ocijenio zanimljivim nije ni počela, uglavnom zato jer mi napadaji umora ruše raspored i proizvode otkazivanje 'manje bitnih' dogovora, i tako unedogled.

Kad sam počeo pisati Vilenjaka, asocijacije vezane uz taj identitet (iako on zapravo ima svoju osebujnu povijest, vezanu uz Paviljon halucinacija i HSBS) su uglavnom bile zelene i zlatne; poput Rangera/Elfa iz drevnog AD&D-a, zamislio sam lika koji nije ovisan niti o pogledima svoje okoline niti o gravitaciji svojih navika i strasti, već slijedi Šumski put, poput divljih heretika iz podnožja Himalaja. Sad su, često, sive, srebrne i crne, sličnije Drizztu, Dark elfu odmetniku koji je prezreo svoju domovinu, podzemni grad Menzoberanzzan, i sad uživa u zalasku sunca iako mu njegove zrake pozlijeđuju oči nepredviđene za svijet površine.

Šumski Vilenjak kaže: 'Briješ, ne trudiš se dovoljno: ne radiš više Yogu svaki dan, ne vježbaš, meditiraš neredovito, ne njeguješ ispravno svoje Darove; sredi se malo i sve će biti u redu, kao što je uvijek i bilo. Kad malo ojačaš, opet ćeš moći pomagati drugima, i njihova će se ljubav prema tebi ponovo rasplamsati. Sve je u redu, kao što je uvijek i bilo. Uostalom, pa većina likova ti ionako pomaže. Zar bi inače bio tu gdje jesi? To je samo po sebi dokaz da si prihvaćen.'

Mračni Vilenjak kaže: 'Tako je kao što je uvijek i bilo: živiš u svijetu u kojem si po defaultu stranac, a ne možeš se vratiti onome čemu si ostavio. Jedno vrijeme te je životni karusel držao visoko iznad i ostavljao prostor za elaborirane iluzije o dobroti i slobodi, a sad si opet u realnosti, u kojoj za sebe imaš onoliko prostora koliko u krvavoj bitci isječeš mačevima koje držiš u obje ruke. Ako ih ispustiš, proglasit će te bezvrijednim. Uostalom, i cijene te jer si brz i bezobziran dok siječeš neprijatelje.'

Najlakše bi bilo reći da su obojica u pravu. Ali mi zvuči nekako prejednostavno.



Put je labirint koji željno traži vlastito razriješenje.